Ljudska prava-moja prava

 Ljudska prava-moja prava

Marija Matić III-4 

Hemijsko-medicinska škola Vršac 


Davne 2007. Godine postala sam tvoja starija sestra. Moj Gale, sećam se kako sam kao mala jedva čekala da te držim pod ruku i da zajedno trčimo po zelenoj, mokroj travi. Sećam se kada sam te prvi put videla u naručju naše majke, takvog te vidim i sada skoro 15 godina kasnije. Ovde, kao da je vreme stalo jer se mnoge stvari, osim te nisu godinama promenile. Volela bih da i ovde imaš pravo na lečenje, pomagala, obrazovanje, brigu. Volela bih da imaš pravo na normalan život. Volela bih da i naša država obrati pažnju na osobe sa invaliditetom. Volela bih da u sledećih 15 godina vidim neku promenu u sistemu, da znam da će neko drugo dete imati pravo na nova, odgovarajuća kolica i da će moći da ide u školu zajedno sa svojim drugarima. Ovo je mesto gde misliš da imaš sve, a nemaš ni 10% od potrebnog, obećanog. Mesto gde si kao staratelj ostavljen bespomoćan i nečujan. Potrebna nam je promena, kao državi, kao naciji. Ako želimo biti država koja se može uklopiti u EU, moramo kao ista imati takav standard. Znam da bi tada, mama i tata mogli normalno imati posao, jer bi tebi bila obezbeđena potrebna nega, znam da bi i redovno išao u školu i da ti znanje koga si željan, ne bi bilo uskraćeno kao sada. Bolno je gledati sve to kao tvoja sestra, bolno je gledati svu decu kao što si ti, kao čovek. Nadam se da će nas u bližoj budućnosti neko čuti, da će nešto otići na bolje, da će se vaši glasovi čuti i vaša ljudska prava uvažiti. A do tada nam ostaje samo da se za ta ista prava borimo, dokle god je to potrebno. 



Comments